[vc_row][vc_column][vc_column_text]Šta je to otpad i kako nastaje?
Otpad je svaka stvar ili predmet koje posjednik odbacuje, namjerava ili mora odbaciti. Posjednik otpada je proizvođač otpada ili pravna ili fizička osoba koja ga posjeduje. Proizvođač otpada je svaka osoba čijom aktivnošću nastaje otpad ili koja prethodnom obradom, miješanjem ili drugim postupkom, mijenja sastav ili svojstva otpada.
Svi mi svakodnevno proizvodimo otpad kao što su: papir, stare novine, otpaci od hrane, plastične boce, baterije itd..

Koje vrste otpada razlikujemo?
Zavisno o svojstvima otpada, otpad dijelimo na opasni, neopasni i inertni otpad. Po mjestu nastanka, razlikujemo više vrsta otpada: komunalni otpad, proizvodni otpad, ambalažni otpad, otpad iz rudarstva i eksploatacije mineralnih sirovina, otpadni električki i elektronički uređaji i oprema, vozila kojima je istekao vijek trajanja, otpadne gume, građevinski otpad, infektivni otpad iz zdravstvenih ustanova, otpadna ulja, mulj iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, itd.

Kako definisati opasni otpad?
Opasni otpad je otpad koji pokazuje jedno od svojstava koja ga čine opasnim, npr.: eksplozivnost, oksidativnost, zapaljivost, nadraživost, otrovnost, štetnost, infektivnost, kancerogenost, mutagenost itd.

Koje primjere opasnog otpada nalazimo u svakodnevnom životu?
Boje, tinta, ljepila i smole, otopine, fotografske hemikalije, pesticidi, baterije (nikal-kadmij baterije i olovne baterije), akumulatori, otpadna ulja za motore, pogonske uređaje i podmazivanje.
Opasni otpad mora se odvojeno sakupljati!

Šta je to inertni otpad?
Inertni otpad je otpad koji ne podliježe značajnim fizikalnim, hemijskim i biološkim promjenama pa ne zagađuje okolinu i ne ugrožava ljudsko zdravlje.

Kako nastaje komunalni otpad i koji je njegov sastav?
Komunalni otpad je otpad iz domaćinstava, te otpad iz proizvodne ili uslužne djelatnosti ako je po svojstvima i sastavu sličan otpadu iz domaćinstava
Komunalni otpad velikim dijelom sadrži:
– biorazgradivi otpad, npr. ostaci hrane i prehrambenih artikala, vrtni otpad
– otpadna ambalaža koja nastaje nakon raspakivanja proizvoda (papir, plastika, kartonske kutije, staklene i plastične boce)

Na koji način treba upravljati otpadom?
U upravljanju otpadom potrebno je pridržavati se određene hijerarhije postupaka:
– sprečavanje nastanka otpada i smanjivanje količine otpada i njegovog štetnog uticaja na okolinu,
– reciklaža otpada čija se vrijedna svojstva mogu iskoristiti
– zbrinjavanje otpada koji nema vrijednih svojstava za reciklažu

Šta je to upotreba i reciklaža otpada?
Reciklaža otpada je svaki postupak ponovne obrade otpada radi njegovog korištenja u materijalne i/ili energetske svrhe.
Reciklaža je ponovna upotreba otpada u proizvodnom procesu osim upotrebe otpada u energetske svrhe.

Koji otpad treba izdvajati?
Otpad koji se može reciklirati: papir, karton, staklo, plastika, metali, zeleni tj. biorazgradivi otpad;
Opasni otpad: baterije, akumulatori, motorna ulja, lijekovi, hemikalije.

Koliko se otpada skupi po stanovniku?
Procjena kretanja potrošnje, te time i stvaranje otpada uvelike zavisi o ekonomskim kretanjima odnosno o društvenom i ličnom standardu stanovištva.

Što je to PET i gdje se odlaže?
PET je oznaka za plastične boce bezalkoholnih napitaka (naprimjer Fanta, Coca-cola, sve mineralne vode itd.). PET ambalaža se odlaže u kontejnere za tu vrstu otpada koji su najčešće žute boje.

Zašto izbjegavati PET ambalažu?
PET ambalaža zauzima veliki i sve veći zapreminski udio u kućnom otpadu. Prvenstveno zbog velikog porasta kupovine flaširane vode za piće. PET ambalaža odložena na deponijama zauzima ogroman korisni prostor, a razgradnja PET-a je jako spora i mjeri se u stotinama godina.
Mala težina i velika zapremina PET ambalaže poskupljuju transport ove vrste otpada od mjesta gdje se sakupi do postrojenja za reciklažu.
Zbog svega navedenog, nastojte što je više moguće kupovinu napitaka u PET bocama zamijeniti kupovinom u staklenim bocama.

U koje kontejnere odlažemo limenke?
U zasebne sive kontejnere za metalnu ambalažu (oznaka MET) ili žute kontejnere zajedno s PET ambalažom (oznaka PET/MET).

Šta se ubraja u bio-otpad?
Čine ga vrtni ili zeleni otpad i kuhinjski otpad.

Šta se može kompostirati?
Ako imate vrt sami kompostirajte bio-otpad. Za kompost koristite: kuhinjski otpad (ostaci voća i povrća, ljuske jaja, talog od kafe, vrećice od čaja, ostaci hljeba i sl.) i vrtni ili zeleni otpad (ostaci cvijeća, granje, opalo lišće, otkos trave i živice, piljevinu).
Za kompost se ne smiju koristiti: ostaci mesa, ribe, kostiju, mlijeka i mliječnih proizvoda, ulja i masti.

Zašto nije dobro da biootpad završi na deponiji?
Bio-otpad čini trećinu kućnog otpada. Odložen na odlagalištima razgrađuje se pri čemu nastaje gas metan koji može uzrokovati požare i eksplozije, ali i značajno doprinosi povećanju “efekta staklenika”.

Što je efekt staklenika?
Efekt staklenika na Zemlji nam govori da se klima mijenja puno brže nego što je normalno. (Efekt staklenika – reguliše tok energije koja stiže na Zemlju i koja odlazi sa nje). Sunce grije Zemlju i ona tu energiju zrači nazad u svemir.
Međutim, neki sastojci atmosfere zadržavaju određeni dio odlazne enrgije, tj. zadržavaju toplotu. Bez tog prirodnog fenomena, prosječna temperatura na Zemlji bila bi 30 stepeni niža od sadašnje temperature od 150 C. Nažalost, izgaranje fosilnih goriva i krčenje šuma stvaraju velike količine stakleničkih plinova u atmosferi, koji pojačavaju efekt staklenika. Kao rezultat toga imamo globalno zagrijavanje veće od pola stepena u zadnjih sto godina. Kratkotalasni Sunčevi zraci prodiru velikim dijelom na površinu Zemlje, no dugotalsni toplotni zraci koje isijava zagrijana površina Zemlje dobrim dijelom absorbuje atmosfera i tako umanjuje zahladnjenje. Tom prirodnom stakleničkom učinku najviše doprinosi vodena para (20.6 0C), a preostalih 12.40 C staklenički plinovi, čija ukupna koncentracija u troposferi ne iznosi više od 0.1%.
1992.godine koncipirana je prva okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama o kojoj se u Rio de Janeiru opširno raspravljalo, a u njoj se zahtijeva “ustaljivanje koncentracija stakleničkih plinova na razini koja sprečava opasne antropogena utjecaje na globalnu klimu”.

Što su posljedice efekta staklenika?
Ogromne promjene u ekosferi s nesagledivim političkim, ekonomskim i društvenim implikacijama. Devedesete godine  ovog stoljeća najtoplija su razdoblja otkad postoje meteorološka mjerenja. 1995.god. te 1998. god. bile su, globalno gledajući, najtoplije godine od kada se mjere temperature vazduha.

Šta je deponijski gas?
Biološkom razgradnjom odloženog komunalnog otpada, bilo da se radi o uređenim ili „divljim“ odlagalištima, nakon određenog vremena dolazi do pojave deponijskog gasa. Na uređenim deponijama, to je kontrolisan proces koji omogućava njegovo iskorištavanje. Deponijski gas, u najvećoj mjeri, predstavlja smjesu metana (CH4) i ugljen dioksida (CO2), nešto azotnih oksida (NOx), sumpor vodika (H2S), kiseonika (O2), te drugih elemenata u tragovima.

Deponijski gas spada u grupu tzv. „greenhouse gases“ (GHG), tj. gasova koji utiču na pojačanje efekta „staklenika“. Nekontrolisana emisija GHG doprinosi globalnom atmosferskom zagrijavanju. S druge strane, deponijski gas posjeduje izraženu energetsku vrijednost. To ga čini potencijalnim gorivom za pogon gasnih motora i dobivanje električne i toplotne energije, što otvara mogućnosti zamjene za fosilna goriva.

Glavna komponenta deponijskog gasa je metan, koji nastaje kao proizvod biološke razgradnje organskih tvari iz komunalnog otpada i predstavlja 20% ukupnih antropogenih emisija metana.
Metan je 21 puta reaktivniji od ugljen dioksida (emisija 1t metana u atmosferu ima uticaj na proces ubrzavanja globalnog zagrijavanja jednak uticaju 21t ugljen dioksida).
S druge strane,  metanska komponenta deponijskog gasa posjeduje energetsku vrijednost između 36-38 MJ/m3, što je dovoljno da se metan može koristiti kao gorivo za pogone gasnih motora, odnosno za dobivanje električne energije.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]